Richard Leplastrier odrastao je u Perthu, Hobartu i Sydneyju. Studirao je arhitekturu na sidnejskome sveučilištu. Radio je za Jørna Utzona od 1964. do 1966. te proveo 18 mjeseci u Kyotu proučavajući tradicionalnu japansku arhitekturu kod profesora Masude Tomoye. Tijekom gotovo 30 godina prakse opčinjavaju ga podrijetlo ljudskoga naseljavanja i ‘osnove’ života. Profesor je koji nadahnjuje. Utjecao je na mnoge mlade arhitekte. Projektirao je lagane drvene brodove i uspješan je mornar. Leplastrierove zgrade, uglavnom obiteljske kuće, impliciraju povezanost s lokacijom te potiču svijest o stvarnosti sadašnjega trenutka.[1]
 

Čini se da je vrijeme provedeno u Tasmaniji najviše utjecalo na njegov život. Rado govori o svojemu ranom otkriću ljepote brodova, naročito onih promatranih izvan vode, kada je vidljiva profinjenost njihovih oblika i obrisa. Danas se u izvrsno artikuliranim izlaganjima divi presjeku brodskih trupova; od tradicionalnoga skandinavskog plovila do modernih regatnih jedrilica.

Kao mlad arhitekt Richard je imao čast provesti dosta vremena s Jørnom Utzonom, daleko od pritisaka projekta Sidnejske opere. Utzonova promišljanja i spoznaje na njega su duboko utjecale. Utzonov otac bio je brodski arhitekt i direktor brodogradilišta u Aalborgu. Richard rado pokazuje fotografiju Aagea Utzona na kojoj je u uredu okružen crtežima, modelima brodskih trupova i krivuljara te fotografijom modela Sidnejske opere. Rado pokazuje i fotografiju Jørna Utzona na kojoj je prikazano kako govori o svojstvima broda projektiranoga s okrenutim modelom brodskoga trupa na podu. Richard također spominje poznatog engleskog pomorca Uffu Foxa te svojega heroja, velikoga njemačkog pomorca dr. Manfreda Curryja. Curry je autor knjige o jedrenju Regata – Aerodinamika jedara i taktike utrkivanja, čije je prvo izdanje na engleskome jeziku objavljeno 1928. Za svojega posljednjeg posjeta Londonu Richard se posebno potrudio vidjeti kliper Cutty Shark iz 1869., tada u postupku restauriranja, kako bi se kroz zaštitnu ogradu divio obliku njegova trupa.

Minimalizam stanovanja i osnove življenja Richard i njegova žena Karen demonstrirali su kućom u Lovett Bayu – kućom bez stakala – zapravo jednosobnim šatorom s vanjskom kuhinjom i kupaonicom. U ovome kamperskom okruženju u Pittwateru na sjeveru Sydneyja, na prekrasnoj lokaciji kojoj se može pristupiti samo brodom, podigli su tri krasna sina.

Slijedi opis brodice Dorothy Richardovim riječima. Zabilježio ga je australski pisac Peter Carey za knjigu 30 Days in Sydney (30 dana u Sydneyju).

Onaj tko živi u Sydneyju, a nema brod, nije stanovnik Sydneyja. Dobro, to je moje mišljenje, ali ako živite u Pittwateru, to je bez dvojbe tako. Nema auta, cesta – ostale su iza vas kod Church Pointa i doma putujete trajektom, vodenim taksijem ili ‘tinnyjem’. Znate li što je ‘tinny’? Istrošeni aluminijski čamac s motorom 30-hp. Imao sam mnogo ‘tinnyja’, ali sam 1984. napokon odlučio projektirati drvenu brodicu.

Živim u Pittwateru skoro četrdeset godina, ali plovim čak i dulje, od svoje devete godine. Većinu toga vremena proveo sam utrkivajući se, a na utrke sa sobom ne nosite ništa. Sve morate svesti na apsolutni minimum. Tako sam počeo s projektiranjem brodice koja je bila kulminacija cijelog tog iskustva. Trebala je biti izvrsna za Pittwater, što je značilo da je trebala ne samo biti jedrilica nego i imati vesla. To je bilo teško pomiriti jer jedrilica treba biti stabilna, a brodica na vesla treba biti duga i tanka tako da se može vući kroz vodu. Treba biti nestabilna.

Nacrti koje sam napokon odnio graditelju brodice premošćivali su ova dva svojstva. Bili su namijenjeni laganoj brodici od ukupno 19 stopa i tri inča, 18 stopa i šest inča na vodnoj liniji. Od boka do boka brodice bilo je pet stopa. Gaz je iznosio osam inča. Njezini dijelovi bili su poput vinske čaše. Projektirao sam fin pramac, ali i finu krmu pa je brodica mogla ploviti u oba smjera. Prolazila je kroz vodu minimalnim otporom i imala je kvalitetno opremljen snast. Glavno jedro imalo je dugačke letvice (’fully-batten’) i na svjetlu je izgledala poput krila vilina konjica. Nije imala pomičnu kobilicu ili kobilicu, nego bočne podizne peraje kako je vjetar ne bi naginjao na stranu. To nam je omogućilo prikradanje u plitke drage i estuarije, a zbog toga što nema središnju kobilicu, dvije osobe mogle su spavati u dnu brodice, promatrati ptice rano ujutro itd.

Mojemu prijatelju Stumpyju trebalo je sedam tjedana da je izgradi, a meni godina i pol da je dovršim. Izrađena je od debele i nevjerojatno snažne kore australske crvene cedrovine široke 1/8 inča, lamelirane i lijepljene smolom. Nazvao sam je Dorothy, po svojoj majci. Dorothy je bila lagana poput ljuske jajeta. Prekrasno je plovila, ali ste održavali ravnotežu svojom tjelesnom težinom. Bila je opasna – ne slučajno, nego zbog svoje konstrukcije.[2]